Pratite nas

Rukomet

Natalija Ilić: Pedijatrija i rukomet idu ruku pod ruku

Natalija Ilić: Pedijatrija i rukomet idu ruku pod ruku

Mlada Beograđanka Natalija Ilić (19) najbolji je primer da više obaveza, interesovanja i poslova može da se uklopi i postigne samo ako postoji dovoljno ljubavi prema onome što radite.

Natalija je rukometašica, koja je prošle sezone nastupala za ŽRK Prijepolje u Prvoj B ligi Srbije, odnosno trećem rangu takmičenja, ali jednako dobro i s jednakim žarom obavlja posao pedijatrijske sestre.

“Ljubav prema rukometu rodila se sasvim slučajno. Pre rukometa sam trenirala džudo i shvatila sam da nisam osoba za individualne sportove, ali tražila sam nešto slično džudou. Mogu da kažem ustvari da sam htela kontaktni sport. Između ostalog, baka, tetka i mama su se bavile rukometom i mislim da je to ustvari bila konačna odluka. Kasnije se ispostavilo da ću im zahvaljivati ceo život što su me na neki način usmerile na ovaj divan sport. Počela sam da treniram u prvo, razredu osnovne škole i to u ŽRK Avala, a prošlu sezonu sam provela u Prijepolju”, kaže Natalija u razgovoru za SportFem i dodaje da još nije donela konačnu odluku gde će igrati sledeće sezone.

Kao što sama kaže, imala je rukometne uzore u kući, ali i one kojima se uvek posebno divila gledajući ih na TV ekranu.

“Moji uzori su bili i ostali do danas Svetlana Ceca Kitić i Andrea Lekić. Pored njih dve tu su norveški srednji bek Stine Bredal Oftedal i ruski desni bek Ana Vjakireva.”

Ilićeva je na početku karijere i kaže da u ovom trenutku nema zacrtanje ciljeve kad je reč o ligi ili klubu u kojem bi volela da jednog dana igra i ostavi dubok trag.

“Rukomet igram pre svega zato što volim. Igram srcem i željom i dokle god da doguram biću ponosna na sebe, jer ja sam već uspela. Naravno da bih volela da budem veliki rukometni igrač, ali to mi nije primarni cilj. Volela bih da se oprobam u inostranstvu, apsolutno mi je nevažno koji b bi to klub i liga bili, dokle god dajem sve od sebe i dokle god treniram i igram.”


Uprkos tome što na rukometnom terenu ostavlja srce, Nataliji ostaje dovoljno energije i ljubavi da se jednakim žarom posveti drugoj najvećoj ljubavi – radu u pedijatriji.

“Završila sam školu za pedijatrijsku sestru. Obožavam decu i životni cilj mi je bio da pored rukometa radim nešto što zaista volim. Zato mislim da je zvanje pedijatrijske sestre idealan posao.”

Pedijatrija podrazumeva mnogo nežnosti, topline, osmeha, pažnje, a rukomet je jedan od najgrubljih kolektivnih sportova u kojem su udaranje, čupanje, guranje, štipanje, sasvim normalna i gotovo očekivana pojava.

“Pedijatrija i rukomet se u mom životu odlično slažu. Pedijatrija mi je tu da sebi i deci sa kojom sam u kontaktu stavim do znanja da pored rukometa imam i tu nežnu stranu, odnosno da devojke koje se bave malo grubljim sportovima nisu strašne već naprotiv nežne. Rukomet je tu da me podseti da sam dete i da ću zauvek biti dete, odnosno tu je da me podseti ko sam ustvari.”

I to nije sve, jer je Ilićeva student fakulteta za sport.

“Cilj mi je da posle igračke karijere nastavim sa rukometom i zbog toga sam upisala fakultet za sport. Želja mi je da jednog dana budem trener. Verujem da trudom i upornošću mogu da postignem sve i da mogu da uspem u svemu tome što radim. Kako postižem sve obaveze? Volim da kažem da postoji jedna magična stvar u životu svakog od nas, a zove se – želja. S druge strane sve što u životu radim ne gledam kao obavezu nego kao privilegiju. Gde god da se uputim idem sa osmehom i smatram da je tako mnogo je lepše i lakše.”

I kad se sa toliko emocije i biranih reči govori o dva poziva koja su sušta suprotnost jedan drugom, logično je zapitati se šta od toga više privlači Nataliju i koja od dve ljubavi je, ipak, na prvom mestu.

“To je baš teško pitanje, ali prednost moram da dam rukometu. Teren za mene predstavlja isključivanje iz ovog i ne tako lepog sveta. Mogu slobodno da kažem da se na terenu osećam srećno i sigurno.”

Zaključak bi trebalo da glasi da ćemo u budućnosti Nataliju više gledati u rukometu i svemu što ima veze s rukometom. Ali zaključak ne mora da bude tačan.

“Vidim sebe u oba poziva, sličnost rukometa i medicine je upravo taj rad sa decom i osećaj koji imam i na jednom i na drugom polju”, naglašava Natalija Ilić, koja je nedavno dobila nagradu udruženja sportista “Sportnet”.

Reklama

Ovo morate videti

Više u Rukomet